Kada sam čuo vijest o smrti profesora meritusa Hidajeta Repovca pustio sam Adađo Tomasa Albinonija, neobaroknu kompoziciju u G molu za violinu, gudačke instrumente i orgulje.
U tih osam minuta i 57 sekundi razmišljao sam o filmu koji nikad neće biti snimljen. Ovo je Hidin film iz Sarajeva pod opsadom. Film su vidjeli samo njegovi najbolji prijatelji, koji razumiju šta je rat. Samo njima je pričao, i samo oni mogu da to vide kao film. Hidina priča je upečatljiva, njene riječi se pretvaraju u slike.

Bio je to jedan od 1425 dana pod opsadom Sarajeva. Ljudi su navikli da nema vode, hrane, plina, grijanja… Navikli su na granate i snajpere. Prestali su sa strahom trčati preko raskrsnica. I, kada se već naviknete na život u paklu, onda vam nedostaje umjetnost, muzika, pozorište, film, koncerti… Onda duhovna glad postaje jača od fizičke.

U tom, jednom od 1425 dana, Hido nije razmišljao kao profesor sociologije kulture i historije civilizacije već kao Sarajlija. Čuo je tih dana da će u Kamernom teatru ’55 biti koncert Dževada Šabanagića. Da, čuo, jer u ratu se javna okupljanja ne oglašavaju. On i supruga Aida, prikladno su se obukli, kao što su se tog dana oblačili ljubitelji koncerata u Londonu, Parizu, Beču… Možda ima male razlike, tamo negdje, daleko, ljudi idu da se zabave, ovdje da prežive. U opkoljenom gradu umjetnost vas, barem nakratko, izbavlja iz pakla, mada je rizik veliki.

Hido i Aida su uspjeli zamaknuti prema širokim stepenicama Kamernog teatra. Iza leđa su čuli eksplozije granata, koje su nadomirivale prosječnu dnevnu normu od 329 projektila. Ušli su u dvoranu. Bila je prazna. Ponadali su se da je to samo zato što su stigli prvi. Sjeli su i čekali da dođe publika. Bila je mukla tišina. Vrijeme je sporo prolazilo, a oni su čekali da se neko pojavi. Nije bilo nikoga…

U dvoranu je ušao maestro. Na njegov koncert nikada nije došlo samo dvoje ljudi. Dušu Dževada Šabanagića je pritiskalo pitanje, gdje su sada i kako su ljudi koji su, znajući da rizikuju život, krenuli na koncert. Gledao je u prazna plava sjedišta, i na dvoje ljudi u praznoj dvorani.

Hido i Dževad su se dobro poznavali. Nakon duge pauze u sarajevskoj ratnoj tišini, upitao je:
-Šta da radimo moj Hido…?

• Sviraj Adađo…
I, koncert je održan.

Čuo sam za mnoga istraživanja ”sarajevskog kulturnog fenomena”, a profesor sociologije kulture i historije civilizacije, prije svega Sarajlija, objasnio je ovaj fenomen.
Kada god čujem Albinonija uvijek mislim na one koji nisu stigli do stepenica Kamernog teatra ’55 u Sarajevu.
U glavnoj ulici Sarajeva, na 20. godišnjicu opsade, bilo je prazno gledalište, sa 11.541 crvenom stolicom.
Hidajet Repovac je umro 27. novembra 2018. u 73. godini života.
Preživio je opsadu, a meni izgleda da nije preživio rat, on, profesor kulture, koji je znao da je kultura, zapravo, život.

Milan Trivić, zamjenik gradonačelnika Sarajeva